Mladi i hrvatski branitelji- Zajedno 20 godina poslije

„Mladi ljudi željni su znanja o Domovinskom ratu, istine i životnih priča s terena. Stalno nas zapitkuju, jer ih zaista zanima. Nažalost, u školama vrlo malo uče o Domovinskom ratu. Nadam se da će se na ovom primjeru izroditi neke ideje i organizirati slična druženja branitelja s mladima i u školama“ Goran Burčul, predsjednik Udruge maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata. „Mislim da je ovo odlična ideja jer je mladima pružena prilika da zorno, na terenu, vide gdje se branio njihov grad - da o tim događanjima čuju od ljudi koji su bili direktni sudionici.

Bez obzira što je prošlo dvadeset godina, svježa su sjećanja. To je ostalo upečatljivo u našem životu i nemoguće je zaboraviti. Bili smo ponosni što smo od Boga izabrani da branimo slobodu i neovisnost hrvatske države. Kao 20-godišnjak bio sam siguran da ćemo u tome uspjeti. Oslobađanje brda Križ u svibnju 1992. je prvi uspjeh naših branitelja na zadarskom području. To je pobudilo još veću nadu da ćemo uspjeti u svom naumu, kao što smo i uspjeli“ Branimir Ražov, predsjednik Udruge Damir Tomljanović Gavran.

NEĆEMO ZABORAVITI DA STE GINULI ZA NAS!

Liječnici Arlena i Denis Sabljar, djelatni u Psihijatrijskoj bolnici na Ugljanu, rade s braniteljima, liječe ih i pomažu. „Želimo im pokazati koliko su bitni, da nisu zaboravljeni. Uvijek ima onih koji brinu, pomažu. To je naša budućnost. Ne smijemo ih zaboraviti. Tretmani su aktualni i 20 godina poslije. Tu su brojni komorbiditeti, razne bolesti, ne samo PTSP. Mnogi su ranjeni, doživjeli su različite stresove, gubitke najmilijih. Cijeli život ostaje trauma, rana, pa bilo kakvo neugodno događanje i nesreća mogu ponovno potaknuti razbuktavanje simptoma koje su imali u akutnoj fazi PTSP-a. Medikamenti se koriste u akutnoj fazi psihotičnosti, u intenzivnoj fazi tjeskobe koja može biti praćena ružnim mislima. Kasnije je to psihoterapija, rad cijele zajednice, i duhovna terapija koja može jako puno. Poručujem braniteljima: Niste zaboravljeni! Uvijek smo tu za vas, spremni pomoći u svakom pogledu, ne samo u stručnom - nego i normalnom, ljudskom pogledu. I da svi idemo dalje. Nećemo zaboraviti da ste se borili za nas, ginuli za nas, da ste bili ranjeni za nas! Da bismo sad mogli zajedno s našom djecom ići na Križni put“ kaže dr. Arlena Sabljar.

NEMA PREDAJE!

„Nema terena gdje vojna policija nije bila, od Slavonije do BiH. Sve smo prošli. Dvadeset godina poslije... Kako? (uzdah, stanka) Teško. Teško. Susrećem ljude koji imaju velikih problema. Ja sam odskočna daska koja ih usmjerava. Kad mi se netko obrati za pomoć, prije ga ja saslušam, pa onda idemo dalje rješavati. Ima užasnih problema. Ljude ubije papirologija. Kad dođeš negdje, netko te ponižava, stavlja te doslovno pod noge, ništa tu ne pomaže. Najviše nas bole zatvaranja branitelja. Pitaš se čemu sve to. Naravno da je imalo smisla, braniti zemlju... ali žalosno je da se zatvaraju branitelji za ono što su branili. U mirovini sam, našao sam sebe. Nema predaje! Idemo dalje! Imamo snage - moramo zbog dečki koji su poginuli, naših dečki koji su nastradali, zbog rodbine, svih. Moram imati snage za to. Jer prihvatio sam se toga. Znam čega sam se prihvatio. Znam s čim imam posla. Idem to rješavati, kako treba“ Josip Adžić, predsjednik Udruge veterana vojne policije Zadarske županije. Kroz njihovu je postrojbu prošlo više od 550 vojnih policajaca koji su bili nadležni za cijelu Zadarsku županiju. Postrojba je sudjelovala u svim oslobodilačkim operacijama, do operacije Maestral u BiH. U Domovinskom ratu poginulo je pet pripadnika vojne policije sa zadarskog područja: Neven Mikulić, Nikica Mikulić, Nikola Maruna, Mladen Strenja i Željko Kamber. Ranjena su 32 vojna policajca, a u međuvremenu su preminula četiri pripadnika postrojbe gardijske vojne policije.

MLADOST DAROVANA U RATNA VREMENA

Ivica Kapetanović,predsjednik zadarske Udruge specijalne policije Poskoci među prvim je hrvatskim redarstvenicima. Od prve intervencije Hrvatske policije u Petrinji, pa dolazak u Zadar gdje su osnovali specijalnu jedinicu policije Poskoci pod zapovjedništvom Đure Župana. Sudjelovali su u obrani grada i cijele županije, uspostavi reda početkom 1991., osnivanju policijskih ispostava. „Križni put me sjeća na razaranja i patnje našeg naroda. Hodamo u sjećanju na Domovinski rat, na tadašnje jedinstvo našeg naroda. Zašto smo uvijek povezani samo u tragediji? Najtragičnije mi je bilo kad sam nagazio na minu na Velebitu. Jedva sam ostao živ. Ostao sam bez pete i pola noge. Nemam petu, prste dolje ne osjećam. Imam šipke. Sve sam to iznio. Bavim se sjedećom odbojkom, kapetan sam u OK Zadar“ kaže Kapetanović. Ima obitelj, aktivan je u Udruzi, druži se s članovima po cijeloj Hrvatskoj: „Mladost je nešto najljepše. Mi smo našu mladost - ne izgubili - nego darovali u ratna vremena. Suborci, drž'te se. Ne predajte se!“.

PORAZ I POBJEDA

U mjestu Crno Marin Vidaić govorio je o prvoj odnosno zadnjoj liniji obrane Zadra. „Tu je obranjen Zadar. Ta je linija ostala, nije se pomakla od 6. listopada 1991. kad je Crno palo. Odatle se četnici nisu više makli. A htjeli su. Imali su namjeru, cilj im je bio da im Zadar bude luka. Tako su ga najavili – Zadar, srpska luka na Jadranu. Crničani su se borili da se obrani Hrvatska i spriječi četničko prodiranje. U obranu je bilo uključeno 90 Crničana, od 430 stanovnika. Kad je Crno padalo, ostavili smo ga teškog srca. Pridružile su nam se neke jedinice i pomogle. Kad je avion raketirao bunker, na njemu su poginula četiri Imoćanina. Mi smo imali samo pješadijsko naoružanje. Naši iseljenici su nam pomogli nabaviti oružje, s tim smo se branili. Četvrtog i petog listopada 1991. je bio najžešći napad, a prvi napad na Crno je počeo 22. rujna. Od 1. listopada, kad su pali Murvica, Briševo, Mazija, četnici su krenuli najžešćom akcijom da uđu u Zadar. Ovdje su malo slomili zube. Tu smo ih zadržali, tu su ostali. Tu su bili više od godinu, do akcije Maslenica, u siječnju 1993. Imali smo tri poginula u akciji 5. listopada. JNA se grupirala kod pravoslavne crkve gdje su tri tenka radila punom parom. Ubijali su, gađali Zadar i okolicu. Četvrta splitska je poslala ljude koji su trebali te tenkove uništiti, onesposobiti. Tu je, na putu prema tenkovima, poginuo Damir Vidaić. Ušli smo u zapaljeno i uništeno Crno. Bile su 143 kuće, sve minirane, zapaljene. Crničani su bili u svim akcijama, Oluji, u BiH, akciji Maestral, Južni potez. Neki Crničani su bili u 4. splitskoj i 112., imaju i velike činove. Dvojica su bila u mirovnim akcijama, Eritreji i Afganistanu.

Istim povodom profesori i učenici Gimnazije Vladimira Nazora na Gradskom su groblju položili vijenac na spomenik poginulim braniteljima te cvijeće na grobove preminulih djelatnika i učenika škole. Cilj tradicionalnog okupljanja učenika i profesora ispred središnjeg križa na Gradskom groblju te polaganje vijenaca i svijeća svim poginulim braniteljima je odgajati buduće naraštaje da poštuju sve one koji su svojim životima pomogli u stvaranju slobodne domovine.

Iako današnji srednjoškolci nisu osjetili ratna zbivanja jer su rođeni nakon njih svjesni su goleme žrtve svojih predaka. Na njima je da i mlađima prenose sve što su čuli i naučili o Domovinskom ratu koji je obilježio noviju hrvatsku povijest.

SRETAN ROĐENDAN GENERALE!!!

Dana 17.listopada: Stradao Ante Bužančić iz Splita, posljednji poginuli pripadnik HV-a

Dokumenti koji su objavljeni iz arhive bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona i CIA-ina dokumentacije, među kojima i razgovori s ključnim akterima razgovora u Daytonu, prije svih državnog tajnika Warrena Christophera i posebnog izaslanika Richarda Holbrookea koji svjedoče kako je zaustavljen napad na Banju Luku ili kako su se donosile najvažnije odluke na mirovnim pregovorima, samo su potvrdili ono o čemu se govorilo već godinama.

No, malo je poznato da je prije 18 godina, 17. listopada 1995. poginuo posljednji hrvatski branitelj u Domovinskom ratu, Ante Bužančić, pripadnik Antiterorističkog voda 72. bojne Vojne policije – Split.

Poginuo nadomak Banja Luke

Bužančić je poginuo upravo nadomak Banja Luke, prije nego su američki političari počeli zaustavljali hrvatske postrojbe koje su držale 23 kilometra udaljenu HE Bočac (kasnije Daytonskom sporazumom prepušteno Srbima). Osvajanjem HE Bočac operaciji HV-a "Južni potez" hrvatske su postrojbe preuzele nadzor nad cijelim elektroenergetskim sustavom na rijeci Vrbas i stvorile preduvjete za ulazak u Banju Luku, u kojoj je zavladala panika. Operacija HV-a "Južni potez", podsjetimo, trajala od 8. do 12. listopada 1995., te je uspješno izvedena na poticaj i zahtjev Amerikanaca.

Na sastanku sa Slobodanom Miloševićem posebni američki izaslanik Richard Holbrooke je nazvao generala Antu Gotovinu i rekao mu neka pokaže srbijanskom predsjedniku da su Hrvati pred Banjom Lukom. Gotovina je, s obzirom na to da su hrvatske snage netom bile zauzele hidroelektranu Bočac, na 20-ak minuta isključio struju.

Amerikanci potaknuli, pa zaustavili operaciju

Time su SAD poručile Miloševiću da je vojska bosanskih Srba poražena. Ipak, premda su Hrvati i Bošnjaci namjeravali ući u Banja Luku, akcija je zaustavljena. Zauzimanje Banje Luke, ispričao je kasnije američki veleposlanik Richard Galbraith, nametnulo se kao problem mogućeg egzodusa više stotina tisuća srpskih izbjeglica, a već se tada dogovorilo da će ovaj grad biti prepušten, a u slučaju gubitka, vraćen Srbima. Stoga je izvršen politički pritisak na dr. Franju Tuđmana da zaustavi hrvatske snage.

To je i učinjeno, pa su tako i pripadnici Antiterorističkog voda 72. bojne Vojne policije, koji su uspješno sudjelovali u osvajanju HE Bočac, 14. listopada 1995. godine zamijenjeni svježim snaga.Samo tri dana kasnije, 17. listopada, vraćeni su na područje Bočac – selo Gradina, nakon što su srpske snage, usprkos postignutom dogovoru, krenuli u protuudar. U 17 sati, pripadnici AT voda 72. bojne Vojne policije uspješno odbijaju srpske snage, te učvršćuju položaje.

Ubrzo potpisan Daytonski sporazum

No, u tim borbama pogiba Ante Bužančić (na priloženoj fotografiji prvi zdesna prilikom postrojavanja 72. bojne Vojne policije u kolovozu 1995. pred predsjednikom Franjom Tuđmanom u Kninu, u nazočnosti brigadira Jure Šundova i generala Ante Gotovine i Ivana Čermaka). Ispostavilo se kasnije da je Ante Bužančić bio posljednji poginuli pripadnik Hrvatske vojske u Domovinskom ratu.

Tri dana nakon pogibije, 20. listopada 1995., pripadnici Antiterorističkog voda 72. bojne Vojne policije povučeni su u Split kako bi dostojno ispratili poginulog suborca Antu Bužančića.

Trideset i jedan dan kasnije, točnije 21. studenoga 1995. u gradiću Daytonu (Ohio, SAD), nakon dugih i teških pregovora,koji trajali sve od 1. studenoga, izaslanstva Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, predvođene predsjednicima Franjom Tuđmanom, Alijom Izetbegovićem i Slobodanom Miloševićem, prisiljene su na sporazum o miru u BiH, poznatijim kao Daytonski sporazum.

Republika Srpska stvorena genocidom

BiH je podijeljena po principu: 1 država - 2 entiteta - 3 naroda. Srpskom entitetu pripalo je čak 49 % teritorija BiH, a Federaciji BiH samo 51 %, usprkos tomu što je Republika Srpska stvorena genocidom nad nesrpskim stanovništvom i što su srpske vođe (Milošević, Radovan Karadžić i drugi) i srpska politika proglašeni glavnim krivcima za izbijanje sukoba i strašno krvoproliće na teritoriju bivše SFRJ.

I dok su se u Daytonu već pripremali pregovarački stolovi, poginuo je Ante Bužančić. U Domovinskom ratu, kao pripadnici 72. bojne Vojne policije, trinaest je hrabrih ljudi položilo svoje živote za slobodu Hrvatske, a to su, uz Bužančića:

Toni Pavlović, Mladen Strenja, Željko Kamber, Ante Reljan, Nikica Mikulić, Neven Mikulić, Marinko Kuštre, Martina Poljak, Davor Petković, Leonard Vidošević, Igor Perić i Nikola Maruna.